Wednesday, February 20, 2013

[ima li života pre smrti?]



[Pismo prijatelju 0.5 - 1/2 - uzs]

Ponavljanje nije samo majka učenja. Ono može izazvati trans koji menja smisao onoga što se ponavljavljavljavlj. Takođe, ponavljanje se često jednači sa smrću. Pokret liči na život, ali ako je samo reproduktivan, on je trivijalan, mehanički, kao sviranje po notama, kao ruke insekta koji se krsti.

Odavno mi moje pisanje doktorata na temu “Modeli odvojenih stvarnosti u diletantskoj umetničkoj produkciji 1975-85” liči na tu smrt. Generacije mojih mentora su se smenjivale, penzionisale i umirale, a pisanje je postalo rutina koja se ne bliži kraju. Tekst preti da postane knjiga veća od biblioteke, prava zasebna akademija. Gde uopšte doktorirati sa takvim nečim? Uostalom, doktoriranje više nije ni bitno, bitan je samo rad. Ti i ja ne možemo da čekamo da se stvore institucionalni uslovi za kvalitetan [kulturni] život. “Uradićemo to sami”. Svaki čovek kao samostalno ministarstvo kulture.

Ivane, znaš koliko cenim tvoju jednako artizansku posvećenost minucioznoj proizvodnji umetničkih dela; tvoju nesebičnu inicijativu da u svojoj sredini promovišeš neotkrivena supkulturna blaga sa svih meridijana nazvao bih ništa manje nego patriotskom. Ne moram da ti ponavljam divljenje za učinkovitost sa kojom se tvoja produkcija, izrađena starim metodama [ručne] proizvodnje i [privatne] komunikacije, sa otmenošću probija kroz stihiju modernih medija. I nadasve, koliko cenim tvoj “fašistički” strog estetizam. Jer ni jedna delatnost u kulturi, koliko god bila otvorena, ne može biti dobra i savesna ako nije ograđena nečijim ličnim kriterijumom. Inače bi otvorenost [utopija] skliznula u mediokritet [entropija]. Sve to znaš... Ali ne znaš koliko ti zavidim što si minimalista.

Na primer, tvoja muzika. Toliko je skeletalna da se ne mora ni slušati, dovoljno je posmatrati sukcesivno paljenje led dioda na tvom sekvenceru. Naivni elektro pankeri svu snagu obično sabiju u prvi udarac u sekvenci. Setim se Sigue Sigue Sputnik koji još uvek tragaju “za onim ultimativnim rifom od jedne note”. A niko ne primećuje magični nepostojeći trenutak između gašenja šesnaeste led diode u nizu i ponovnog paljenja prve. To je taj “da li će se...?” trenutak. Naravno da se neće promeniti. Uvek se vraćamo istoj frazi, istoj “pesmi” koja bi mogla da elegantno traje dve sekunde koliko njen patern, ali je mi vrtimo u beskraj kao utešni zupčanik u perpetuum mobile-u svakodnevice.

Još nešto. Taj tvoj skromni “zvrk/kvrc/bip”, umnožen u sobi i distribuiran diljem domovine i sveta, podseća me koliko malo je dovoljno za kreativnost, komunikaciju, slobodu. Dok mene ova moja metastazirana megalomanija uništava. Ako ikada završim svoj magnum opus, u njemu će se zasigurno naći posebno poglavlje o 0.5, samo da me umorna ruka ne izda pre završetka. I da ti se još malo požalim, išijas lagano popušta ali tegoba sa tvrdom stolicom ne jenjava. Sve je teže održati koncentraciju i držati se teme razgovora.

Pokušaću da poentiram. Bez obzira dali je smrt majka učenja ili lepote, ili je pak kako neki tvrde njen mučenik, ja gajim nadu da je ona - majka. I da ćemo tek izlaskom iz ove mehaničke repeticije kročiti u pravi život, gde je memorija odnosno učenje izlišno, Jer će svaki sekvencer samog sebe reprogramirati u hodu, i ni jedan patern neće svirati dvaput.

Tvoj doktorant Maljević, u Beogradu 2013.